Mario Jareb, ZA FEDERACIJU I KRALJA: POGLEDI I POLITIKA HRVATSKIH POLITIČARA U KRALJEVSKOJ JUGOSLOVENSKOJ VLADI U IZBJEGLIŠTVU NA POLOŽAJ HRVATSKE U OBNOVLJENOJ JUGOSLAVENSKOJ DRŽAVI NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA
doi: 10.29362/2237.jar.119-140
Hrvatski političari koji su tijekom Drugoga svjetskoga rata djelovali u sklopu Kraljevske jugoslavenske vlade u izbjeglištvu i njezinih ustanova bili su uglavnom članovi Hrvatske seljačke stranke. Kao takvi oni su istodobno pred Saveznicima zastupali interese hrvatskoga naroda, a važan dio njihova djelovanja bio je rad na osiguravanju što povoljnijega položaja Hrvatske i hrvatskoga naroda nakon svršetka rata. Pritom kao članovi jedne jugoslavenske vlade uglavnom nisu dovodili u pitanje jugoslavenski državni okvir, no ono što su željeli postići nije bilo tek očuvanje Sporazuma iz 1939. godine i opstanak Banovine Hrvatske. U skladu sa savezničkim stajalištima, osobito britanskim, o budućoj jugoslavenskoj državi kao federativnoj monarhiji ravnopravnih naroda i federalnih jedinica, oni su tražili da i buduća Hrvatska bude posve ravnopravna, teritorijalno proširena u odnosu na Banovinu te da po svojem ustroju bude gotovo suverena država sa svojom vojskom. Premda su njihovi planovi, osobito u početnim ratnim godinama imali odjek u savezničkim krugovima, ipak ih je nedostatak hrvatskoga otpora pod vodstvom HSS-a činilo tek planovima bez pravog temelja. Stanje na bojištima, na kojima je otpor ostao gotovo isključivo u rukama Titova partizanskoga pokreta, nije davalo šansu za ostvarenje njihovih planova, već im je ostavljalo tek dvojbu između prihvaćanja ili neprihvaćanja suradnje s partizanima kao izvjesnim ratnim pobjednicima. Također, preostalo im je prihvaćanje Titovih pogleda na obnovljenu jugoslavensku državu.
Mario Jareb, FOR THE FEDERATION AND THE KING: VIEWS AND POLICIES OF CROATIAN POLITICIANS IN THE ROYAL YUGOSLAV ÉMIGRÉ GOVERNMENT ON THE POSITION OF CROATIA IN THE RESTORED YUGOSLAVIA AFTER THE SECOND WORLD WAR
Croatian politicians who were active during the Second World War as the members of the Royal Yugoslav Émigré Government were mostly members of the Croatian Peasant Party. As such, they at the same time represented the interests of the Croatian people before the Allies. Major aspect of their activities was to ensure the best possible position of Croatia and the Croatian people after the end of the war. As members of a Yugoslav government they did not challenge the future existence of Yugoslav state, but what they desired to achieve was not just the preservation of the 1939 Serbo-Croatian Agreement and the survival of the Banate (Banovina) of Croatia. In keeping with the allied (especially the British) views of the future Yugoslav state as a federal monarchy of equal peoples and federal units they demanded for future Croatia to be equal and territorially expanded in relation to Banovina. They in fact envisioned future Croatia as almost sovereign state with its own army. Their views were welcomed in some Allied circles in the early years of the war, but the lack of Croatian resistance under the leadership of the HSS turned them later into fantasies without real fundament. In reality the resistance remained almost exclusively in the hands of the Tito’s Partisan Movement. Croatian members of the Government could only choose between acceptance or refusal of the cooperation with the Partisans as certain war winners, so they could only accept Tito’s views on the restored Yugoslav state.
