POTEŠKOĆE U VEZI SA REPATRIJACIJOM POLJAKA IZ JUGOSLAVIJE 1946. GODINE

Vladimir Lj. Cvetković, POTEŠKOĆE U VEZI SA REPATRIJACIJOM POLJAKA IZ JUGOSLAVIJE 1946. GODINE

DOI: 10.29362/2022.2619.cve.267-282

Posleratna Poljska, čija državna teritorija je pretrpela značajne promene, dobila je novu zapadnu granicu na Odri i Nisi, ali i retko naseljenu teritoriju koja nije mogla da se razvija bez stanovništva. Rešenje tog problema nađeno je u masovnom preseljenju Poljaka sa istoka, sa predratnih teritorija koje su pripale Sovjetskom Savezu, na zapad. Osim Poljaka sa istoka, u nove oblasti doseljavani su i Poljaci iz drugih evropskih država, pa i iz Jugoslavije. Repatrijacija Poljaka, koji su bili naseljeni mahom u Bosni i Hercegovini krajem 19. veka, sprovedena je 1946. godine, ali ne bez problema i poteškoća. Prvi problem sa kojim su se organizatori repatrijacije susreli bio je kako motivisati jugoslovenske Poljake da se uopšte presele u sasvim nepoznate krajeve. Neki od njih su bili motivisani nacionalnim osećanjima, željom da žive u zajednici sa svojim sunarodnicima, a neki i ličnim razlozima koji su uključivali i pitanje lične bezbednosti. Pitanje bezbednosti odnosilo se na ulogu pojedinaca u tek okončanom ratu od kojih su neki bili osumnjičeni i za zločine protiv lokalnog stanovništva. Najveći problem, ipak, prouzrokovao je sam jugoslovensko-poljski međudržavni protokol o repatrijaciji Poljaka koji je predviđao da oni u nova staništa mogu poneti samo pokretnu imovinu. Iz tog razloga, jugoslovenski izvori svedoče o pojavama prodaje, uništavanja ili delimičnog rušenja kuća koje su ostajale u vlasništvu jugoslovenske države. Najzad, veliku grupu poteškoća činili su problemi u vezi sa nesređenim saobraćajem u Evropi, ali i problemi administrativne prirode – pravno tumačenje Protokola, prikupljanje dokumentacije kao i rešavanje problema mešovitih brakova, vanbračne dece i dugova pojedinih Poljaka.

 

Vladimir Lj. Cvetković, THE DIFFICULTIES REGARDING THE REPATRIATION OF POLES FROM YUGOSLAVIA DURING 1946

Post-war Poland, whose state territory underwent significant changes, received new state border on Odra and Nisa, but also a sparsely populated territory that could not develop without a population. The solution to that problem was found in the mass relocation of Poles from the pre-war territories that now belonged to the Soviet Union in the east, to the west. Apart from the east, Poles from other European countries including Yugoslavia also immigrated to the new areas. The repatriation of the Poles who were mostly settled in Bosnia and Herzegovina at the end of the 19th century was carried out in 1946, but not without problems and difficulties. The first problem that repatriation organizers encountered was how to motivate Yugoslav Poles to move to the completely unknown territories. Some of them were motivated by national feelings, the desire to live in community with their compatriots, and some by personal reasons, which included the issue of personal security. The issue of security referred to the role of individuals in just concluded war, some of whom were also suspected of crimes against the local population. However, the biggest problem was caused by Yugoslav-Polish interstate protocol of repatriation of Poles which stated that they could only take movable property to new habitats. For this reason, Yugoslav sources testify to the occurrence of the sale, destruction or partial demolition of houses that remained the property of the Yugoslav state. Finally, a large group of difficulties were problems related to unregulated traffic in Europe, but also problems of an administrative nature – legal interpretation of the Protocol, collection of documentation, as well as solving the problems of mixed marriages and debts of some Poles.